I, tako – nakon naporne godine, dočekali smo i ljeto! 
Pripazite se i budite nježni prema sebi. 
Ako ste se uspjeli izboriti za svoj zasluženi godišnji odmor, dozvolite si potpunost i cjelovitost tih riječi. Važno je da posao, brigu, stres i obveze polako i postepeno ostavite iza sebe i shvatite da ste – na odmoru! Znamo da to ne ide tek tako. U stalnom nat-jecanju s vremenom, jureći i obavljajući stvari uglavnom za druge, zaboravljamo na sebe. Nemam vremena, još samo da napravim ovo, moram brzo… uobičajene su sva-kodnevne izjave te nam se dogodi da se i za godišnji spremamo brzo, po nekoj navici, bez potpune svijesti i osjećaja slobode. Divno je ako uopće možete otići nekamo, promijeniti okruženje, priuštiti si godišnji negdje na moru ili planinama, no, ako ne možete, svakako prihvatite da niste sami i da svaki dan možete, samima sebi, upriličiti mali godišnji tako da doslovno uzmete pauzu od svega i svih. Dovoljan je jedan sat boravka dnevno u prirodi, na svjetlu i zraku…To obnavlja naš neurološki sustav, redovitim pauzama možemo postići puno za psihofizičko zdravlje i imunitet.
Ovo je ljeto svima nama, cijeloj ljudskoj vrsti posebno jer smo “pozvani” da pridonesemo, pomognemo iscijeliti svijet u kojem živimo. Nikada više neće biti isto, mi nećemo biti isti. Nemojmo uzimati svoj život i zdravlje zdravo za gotovo. Probudite se ujutro, budite zahvalni na buđenju i sami kreirajte divan, ispunjen i sretan dan. To najviše ovisi o vama i vašem stavu. Ne padajte u zabludu da su drugi, pa niti virus, krivi za težak i loš dan.
Ne pišem ovo da bih vas uplašila, samo podsjećam koliko je svaka emocija i misao bitna za naše ukupno stanje – za imunitet, stanište crijevnih mikroorganizama s kojima živimo u simbiozi i, konačno, za životni polet, vitalnost i ostvarenje potencijala koje nos-imo. Budimo svjesni da smo sagrađeni više od virusa, parazita i bakterija nego vlastitih tkivnih stanica naslijeđenih od roditelja. Znajmo da samo svjesnost, pozitivan stav i umjerenost u svemu, sada više nego ikada, može pomoći da budemo najnaprednija verzija svoga bića i time pridonesemo evoluciji čovječanstva i iscjeljenju toksičnosti svijeta u kojem živimo. Ponosna sam i izuzetno zahvalna svim PBS centrima i verificiranim body instruktorima koji rade i pomažu tolikom broju ljudi diljem naše zemlje. Nama je najveći poklon vidjeti promjene na vama, sresti vas osnažene,a sve to zahvaljujući podignutoj razini svijesti. Svima nam je potrebna kako psihološka, tako i fizička podrška, a Body tehnika je najbrži prirodni put do samopomoći. U potpunosti mi je jasno zašto je baš sada, u ovo doba došla (SAbody tehnika) kao unaprijeđena verzija tjelovježbe za čovjeka.

 

Tomislav Bolostaj
Oduvijek sam se, u skladu sa svojim mogućnostima, rekreativno bavio sportom: trčao bih, igrao nogomet, košarku, tenis… Kretanje je bio neizostavan dio moje svakodnevice. Međutim, tijekom diplomskoga studija, paralelno s pojačanim studijskim obvezama, ali i početkom volontiranja na jednome radiju, nekako sam nesvjesno u svoj dnevni ritam počeo unositi neravnotežu – sjedilački način života počeo je postepeno zauzimati sve više prostora. Po završetku fakulteta počeo sam raditi u prosvjeti i moje su fizičke aktivnosti sve više padale u drugi plan dok naposljetku nisam potpuno pao u formi i tako mnogo izgubio. Time nisam bio zadovoljan, ali nisam niti slutio što me tek čeka. Od 2014. godine, u pokušaju da učinim nešto za svoje tijelo, sve sam radio krivo, samo što to tada nisam znao. Moji trbušni mišići nisu bili spremni za vježbe koje sam izvodio te sam te 2014. godine, nakon dva-tri tjedna vježbi, po prvi put osjetio iznenadnu snažnu bol u desnom dijelu trbušnog zida sa širenjem u preponu koja se pojavila u stanju mirovanja. Obavio sam sve pretrage i sve je bilo u redu te se bol za nekoliko dana povukla. Prestao sam izvoditi vježbe i nastavio uobičajenim životom onih koji mnogo sjede, a fizički aktivan sam bio samo povremeno, s društvom, no ne u svakodnevnom ritmu koji mi je toliko nedostajao pa sam se pokušao ponovno intenzivnije aktivirati. Završilo je novom pojavom bola koji je također nestao nakon nekoliko dana. I konačno, 2017. godine pokušao sam još jednom u svoj raspored uvrstiti svakodnevnu fizičku aktivnost, stoga sam tijekom kolovoza svako jutro trčao 1 km i nakon toga napravio desetak trbušnjaka, ne više od toga. Mislio sam, neću ništa forsirati, krenut ću polako. Da sam bio uistinu svjestan pravoga stanja svoga tijela i da sam u tom trenutku znao za PBS Centar i način na koji se u njemu radi, ne bih toga ljeta napravio ni koraka, već bih se javio njima i cijeli bi proces oporavka vjerojatno bio i brži i lakši. No to nije moglo tako biti. U listopadu te 2017. godine, u jednome sam trenutku, dok sam mirovao, jednostavno osjetio bol u desnoj preponskoj regiji. Osjećaj je bio kao da je netko u tom području otvorio poklopac neke skrivene epruvete iz koje se potom nešto izlilo. Kasnija magnetna rezonanca pokazala je izljev kod mišića iliopsoasa, što je opisano kao vjerojatna posljedica neke mišićne traume. Možda je to bio taj osjećaj. Od tog trenutka do danas prošlo je kakvih 1000 dana i bol je i dalje tu, moj je vjerni suputnik, a ja i dalje tragam za vratima kroz koja bih ga mogao sa smiješkom ispratiti pod neke druge obzore. Po pojavi te boli, najprije sam mislio da će i ona nakon nekog vremena proći, no kada se to nije dogodilo, zatražio sam pomoć liječnika. Obavio sam sve moguće preglede, od fizijatra do kirurga koji mi je rekao da je riječ o upali pubične kosti (osteitis pubis), tipičnoj za sportaše, te da će mi trebati godinu, možda i dvije da se stanje smiri, ali da za to vrijeme i dalje mogu biti fizički aktivan, a ako ne bude bolje, može se posegnuti i za operativnim zahvatom. I bio sam fizički aktivan te time, čega tada nisam bio svjestan, nepovratno uništio mogućnost lakšega svladavanja boli. Budući da bol nije prolazio, već se s vremenom iz preponske regije počeo reflektirati na sve strane, a najviše duž desne noge, potražio sam pomoć specijalista ortopedije. On me uputio na MR zdjelice s kukovima. Nalaz je pokazao spomenuti izljev kod mišića iliopsoasa te kao rješenje ponudio vježbe istezanja i jačanja trbušnoga zida, koje sam u njegovoj poliklinici odmah i počeo provoditi. Glavna se vježba odvijala na uređaju za izokinetiku, naizmjeničnim podizanjem nogu pod različitim stupnjevima otpora, što mi je bila prilično zahtjevna vježba, ali mi je rečeno da je bolje odmah uprti svom snagom jer „mišići sve pamte“. I, očito su upamtili, jer me nakon kratkoga vremena pod takvim programom samo počelo još jače boljeti. Uz to sam radio i neke druge vježbe, svaki put s nekim drugim terapeutom, što ne mora nužno biti loše, ali sam osjetio da sam ja u njihovim rukama samo predmet. Kad je nakon toga specijalist dijagnozu iz osteitis pubis promijenio u intensitis aductores, znao sam da mi oni ne mogu pomoći. Zatim sam otišao u jedan drugi centar, opisao problem i zatražio vježbe jačanja i istezanja sukladne mojoj fizičkoj spremi. Ljudi su bili korektni, vježbe jednostavne, izvedive i usudio sam se ponadati da sam napokon na pravom mjestu, no ubrzo su me počela boljeti leđa i po prvi sam put u životu doživio i da me nekoliko puta u njima tako presjeklo da sam počeo gubiti povjerenje u vlastito tijelo. Tada sam otišao dr. Paladinu po savjet i njega ću jedinog ovdje istaknuti imenom i prezimenom jer je od svih liječnika, ne računajući moju liječnicu obiteljske medicine, on jedini detaljno razmotrio sve što sam mu rekao te mi često postavljao logična podpitanja tijekom moje priče, što mi je onako ljudski tada bilo vrlo potrebno. Leđa su u konačnici, unatoč mojoj izraženoj lordozi i kifozi, eliminirana kao mogući uzrok bola. Potom sam pomoć potražio kod jednog od najboljih hrvatskih kirurga koji mi je pokušao pomoći kortikosteroidima, preporukom lijeka koji se inače upotrebljava u liječenju osteoporoze, brufenima (nakon dva tjedna uzimanja bez ikakvih olakšanja odustao sam od toga), no budući da efekta nije bilo, predložio mi je operaciju trbušnog zida s ciljem njegova jačanja te moguće odvajanje tetive od pubične kosti (tzv. razbijanje) i njezino spajanje na okolno tkivo. Međutim, istaknuo je da je problem u tome što mojem bolu nije dokraja jasan uzrok – to je ona čarobna riječ nespecificiranost – i da će se tek po eventualnoj operaciji moći vidjeti hoće li ona uistinu i pomoći. Kad sam to čuo, bio sam izgubljen; sjeo sam nakon pregleda u čekaonicu i pitao se zašto mi se sve ovo događa, nisam znao što trebam raditi. Otišao sam potom drugom poznatom kirurgu po njegovo mišljenje i on mi je rekao da je zbog tako dugog trajanja bolnog stanja operacija najvjerojatnije neizbježna, ali da nisam jedini s takvim problemom i da za mene još uvijek ima nade. Ujedno mi je rekao da sam kod „svoga“ kirurga, koji mi je već ponudio operaciju, u dobrim rukama zbog njegova iskustva i da se ne trebam brinuti ishoda operacije. Misleći da mi zaista ništa drugo ne preostaje, ali najviše želeći samo završiti tu bolnu sagu, pristao sam na operaciju i dogovorio i termin. Nakon toliko vremena samo sam htio da sve završi, prestao sam se ičemu nadati. Moje se tijelo već do te mjere naviklo na bol da se više niti ne mogu sjetiti kako je to bilo živjeti bez bola. Međutim, moja je liječnica obiteljske medicine, nakon što sam joj obznanio svoju odluku, rekla da pokušam još otići gospođi Ani-Mariji Jagodić Rukavina i dala mi njezin kontakt. Rekla je da ona ima sasvim drugačiji pristup tijelu, s drugačijim vježbama, i da još i to pokušam. To sam najprije odbio, nisam više vjerovao da će bol prestati. Vjerujte mi, nakon toliko vremena i bola malotko bi u to povjerovao. No liječnica je inzistirala i odlučio sam ipak udovoljiti njezinoj želji, ništa više od toga. Rezultat? Velika hvala liječnici na upornosti u nagovaranju! Po dolasku u PBS Centar najprije sam vidio puno osmijeha – osmijesi na licima instruktora i sjajna klima među njima, ali i osmijesi na opuštenim licima klijenata. Bio je to prvi dobar znak. Pričekao sam svoj termin konzultacija (došao sam desetak minuta prije termina) i potom se upoznao s gospođom Ana-Marijom. Ukratko sam, po ne znam koji već put, ispričao svoju priču koja je završila ponudom operacije, što je Ana-Marija dočekala riječima: „A zašto mišiće ne ojačati vježbom? Zašto operacija? Operacija neće riješiti vaš problem.“ Bio sam (nepotrebno) iznenađen takvim odlučnim stavom, ali još i više energično izgovorenom rečenicom. Svaka rečenica koju izgovorimo obilježena je slojem teksta i slojem glasa, a iz sloja glasa ja sam ovdje iščitao novi tekst: mogu ti pomoći! To je za mene bilo vrlo važno – možda bi se ipak moglo još nešto učiniti. Potom je Ana-Marija održala sa mnom kraći trening, zadavši mi i domaću zadaću do idućeg puta. I po prvi sam put nakon održanih vježbi osjetio određenu lakoću, a ne još veću težinu i jaču bolnost. Prvi sam put pregled ili vježbe napustio s osjećajem da je bilo dobro. Taj moj prvi dolazak u PBS Centar bio je, ako se ne varam, u veljači ove godine i otada sam do pošasti korone dolazio jednom tjedno (ne živim u Zagrebu pa sam putovao), a nakon pojave korone vježbam online s instruktoricom Atjom. Svakome bih preporučio PBS Centar, pogotovo onima koji bi, poput mene prije nekoliko godina, htjeli naglo početi vježbati i dovesti se u red. Odluka je potpuno ispravna, to da, ali nemojte sami. Vježbajući na pogrešan način, svojemu tijelu nećete donijeti puno dobroga. Moj je primjer možda, po mene nažalost, ekstreman, ali je stvaran i s njim se sada moram nositi. Bol i dalje osjećam, ali on je nekako blaži i ne razara me toliko intenzivno i često kao što je to bilo prije dolaska u PBS Centar. Najveća je vrijednost  u tome što sam uz Ana-Marijino, a zatim i Atjino vodstvo, naučio da ja zapravo imam nešto što se zove – tijelo. Svih ovih 30-ak godina zapravo ga uopće nisam upoznao, za neke dijelove kao da nisam znao da postoje i u početku vježbi bilo mi je strašno teško dok ih nisam osvijestio. Pokreti zdjelicom – što bih zapravo trebao pokretati? Kako? Na početku mi je bilo jako teško, ali kada sam uspio malo ovladati građom koju imam, kada sam ušao u osvještavanje tijela po zonama, shvatio sam da je to vjerojatno jedini način kojim jednom možda napokon zaustavim bol. Odličan je osjećaj nakon određene vježbe osjetiti trenutačno olakšanje u preponskoj regiji ili osjetiti da vi, koji ste inače lagano pogrbljeni, stisnuti u svojim lordozama, kifozama i svim mogućim ozama, sada najednom stojite uspravnije, hodate laganije, doslovno kao da ste u nekom drugom tijelu. Svaki trening prati nevjerojatna pozitiva, razvijaju se fantastični osjeti i osjećaji. Nije više važno što je bilo prije – sada znam da imam svoje tijelo, kakvo-takvo. Nije u savršenom stanju, puno se toga s njim može i treba napraviti, ali napokon znam kako. Ana-Marija i Atja puno su mi pomogle i praktičnim savjetima: kako učinkovitije izbjeći dugo sjedenje, kako ustajati iz sjedećeg položaja, kako podizati teret, kako pritom disati, na što paziti ako vozim bicikl i sl. U svakome trenutku mogu postaviti pitanje i na njega dobiti jasan odgovor i konkretnu uputu o postupanju. I još jedna fantastična stvar: sve je transparentno. U PBS Centru možete kupiti Ana-Marijinu knjigu s mnoštvom vježbi, pri čemu je svaka vježba detaljno opisana te ima i svoj naziv tako da se kod kuće pojedinoj vježbi uvijek možete vratiti i podsjetiti se kako je treba izvesti. Svoju sam zakazanu operaciju u međuvremenu otkazao. Zahvaljujući najprije Ana-Mariji, a sada i Atji, uspio sam vratiti optimizam i opet probuditi nadu u bezbolno sutra, bol više nije u centru mojih misli i lakše izvršavam svoje poslovne zadatke. Nakon nekoliko mjeseci vježbe u ritmu jednom tjedno s instruktoricom, ipak mi se čini da bol, iako i dalje neugodna, nije toliko oštra kao prije. I budući da se toliko puta poklopilo, ne može biti slučajno: stres, ljutnja, frustracija gotovo trenutačno pojačavaju bol, ali osmijeh, upornost, smiren i pozitivan pristup te optimizam snažni su inhibitori njezina daljnjeg napretka. Upravo je zato PBS centar pravo mjesto za svakoga, neovisno o njegovim potrebama i/ili problemima – u individualnom i posvećenom pristupu svatko može samo napredovati i rasti, tjelesno i duševno, bez novih pogoršanja loših stanja, a to je najbolji put za uklanjanje boli i ostalih prepreka do zdravoga bića. Preporučam vam da dođete samo na jedan trening u PBS Centar i sami to vidite i osjetite. Vjerujem da ćete se vratiti. 🙂

Ljetna rapsodija okusa i šarenih boja

Ljetni period svakako je najbogatiji period za uživanje u sezonskim namirnicama, posebice voću. Visoke temperature kod velikog broja ljudi dovode i do smanjenja apetita te je dobro posegnuti za različitim hladnim osvježenjima u obliku hladnih povrtnih salata, ali i voćnih koje u ovo doba itekako zadovoljavaju  potrebu za slatkim desertom nakon finog obroka. Najveća je prednost ovakvoga deserta prirodni šećer koji je zdraviji od brojnih gotovih slastica za kojima najčešće posežemo, a koje su prepune rafiniranih šećera. Odgovor svima koji možda nisu ljubitelji voća i pitaju se zašto nam je voće važno – voće je izvor ugljikohidrata, vitamina, minerala, biljnih vlakana, vode te fitonutrijenata koji nam pomažu  održati zdravlje i kvalitetnu probavu.

Poigrajte se šarenilom boja i okusa koje nam nudi voće kreiranjem vlastite voćne salate kao zdravog i osvježavajućega deserta. Nadopunite je komadićima ili naribanim orašastim plodovima kako biste je dodatno obogatili i razigrali vaše okusne pupoljke. Za onaj woow efekt, voćnu salatu servirajte u izdubljenoj lubenici ili dinji, a završni touch dajte svježom mentom ili bosiljkom.

Uzemljenje kao prirodni lijek umirivanja uma, neutraliziranja emocionalnih blokada i energetske protočnosti, možete izvoditi čak i ako niste u potpunosti pokretni. Što je to uzemljenje, kako moderno doba, bolest i ubrzan mental postaju najveći neprijatelji našega prirodnog uzemljenja, objašnjava vam naša Ana-Marija u edukativnom videu. Pogledajte video i testirajte svoje potencijale za uzemljenje.

Arhiva PBS Newslettera